Kada si dijete, koje je u pubertetu i koje je još uz sve to u domu, sve ti se čini teško. Nedostižno.
Razmišljaš, zašto ja? Šta sam tako grozno napravila da sam ja dobila ovakav život?
Kasnije shvatiš da je to samo jedna stepenica u životu koju moraš proći, da uvijek postoji bolje i da samo moraš naći svoj pravi put. Moraš težiti boljem i truditi se. Meni je život u domu i život prije doma bila škola. Naučila sam kako ne odgajati svoje dijete i kakva osoba ne bih trebala biti. Postala sam samostalnija i odgovornija. Trudila sam se završiti školu i fakultet, premda me fakultet nije išao. Na kraju sam shvatila da nisam za Pravni fakultet, jer ne znam učiti napamet i odustala. Tada sam mislila da mi se cijeli svijet srušio i silno sam htjela postići nešto u životu. Silno sam htjela biti fakultetski obrazovana osoba, a onda, kada sam rodila sam skužila da mi ovaj osjećaj ne može pružiti ni jedna diploma, ma ni tisuću fakulteta.
Kada gledam svoju djevojčicu i prekrasnog muža, vidim da su mi se svi snovi ostvarili i da sam najsretnija osoba na svijetu.
Trudite se maksimalno, želite nešto više, želite na fakultet? Upišite ga! Nije grijeh pasti godinu, neka vas to ne koči. Upišite ponovno godinu i trudite se maksimalno. No, ako ne ide – ne ide, nije kraj svijeta, vjerujte mi.😊
Shvaćam da nemamo svi podršku bližnjih, shvaćam da ima perioda u životu kada nam je svima teško, ali uvijek, i baš uvijek, poslije kiše dolazi sunce!❤
