Čuli smo za udrugu Centar za autizam. Tražili su bilo kakvu pomoć od odjeće, obuće, slatkiša! Utorak 22.05.2007. smo gospodin Velimir i ja krenuli u Centar za autizam i kupili smo im slatke poklončiće, sokove i slatkiše. Kada smo došli, lijepo su nas dočekali. Upoznali smo se sa gospodinom Ivanom. Pomogli su nam da unesemo odjeću, slatkiše i sokove u njihov ured. Sjeli smo u njihov ured i upoznali se sa njihovim socijalnim radnicama. Pričali su sa nama o problemima u ustanovi, a glavni problem je taj da nemaju mjesta za novu djecu sa problemima koja bi trebala doći jer su prestari da bi se roditelji brinuli o njima. Trenutačno ih u tom centru u Dubravi ima 300 djece, 150 odgajatelja i nekoliko asistenata. Kada su tek krenuli, nisu imali nikakvih radionica u kojima bi se mladi od 21 god. pa na dalje osposobili za samostalniji život. U cijeloj Hrvatskoj bili su prvi Centar za autizam, a djeca su dolazila iz svakakvih sela i gradova na moru.
Govorili su nam da centri za socijalnu skrb na godinu šalju 1200 kuna po djetetu, a to nije dovoljno i zbog toga imaju puno problema. Ima djece koja poderu odjeću pa im roditelji ne mogu nakupovati. Kupe im i kada sljedeći put dođu. Najčešće odjeće nemaju jer je poderana i bačena u smeće.
Bilo mi je stvarno jako ružno da su neki roditelji djecu ostavili tu, u tom centru i zaboravili na njih. To je bezobrazno i ružno od njih, a tako se ne bi trebali ponašati roditelji. Neki roditelji ne mogu imati djece, a žarko bi htjeli, dok drugi koji imaju djecu, izbace ih iz svoga života! Stvarno mi je žao te djece u tom Centru kojima nitko ne dolazi u posjet! Puno djece dođe jer su teško bolesna, jer imaju problema kod kuće, te su još nakon svega toga smještena u ovakav centar! Stvarno ružni problem što roditelji mogu tako nešto učiniti i nije ih briga, ali vam neću o tome puno pričati jer je stvarno tužno. Samo ću jedan istaknuti; Kad je jedan dječak otišao kod roditelja na vikend, vratio se gladan i zamazan od doma. U Centru su se zgrozili time kako se dječak vratio takav te nisu mogli vjerovati.
Gospodin Ivan nam je kasnije išao pokazati školu. Penjali smo se stubištem, imaju mali dnevni boravak, ušli smo u prvu učionicu gdje je bila odgajateljica Maja sa 2 učenice i učenikom. Rekla nam je da što ih je manje da bolje rade i da su bolje skoncentrirani. Gospodinu Ivanu u toj učionici najdraži je učenik Dominik. Slagali su puzzle, a djevojčica je ležala na strunjači i vježbala sa odgajateljicom Majom. Pitali su nas dali kao zajednica pripadamo pod centar Nazorova, ali je g.Velimir objasnio da mi spadamo pod Sos Dječje selo Lekenik. Obišli smo još jednu učionicu u kojoj je bio dječak koji računa do 1000, to je velika razina koju netko postigne.
U centru ima 2 ili 3 učenika koji imaju svoje radove kojima pokazuju koliko su jako vješti. Kako prepoznati da je autistično i da nema razvijene psihološke potrebe? Osnovni dokazi su da u osoba sa autizmom ne postoji potreba za pripadanjem, izostanak inicijative za događaje, osamljuju se. Ove osobitosti se ujedno uzimaju kao često uvrijeđeno mišljenje da su osobe s autizmom hladne i ne izražene osobe. Izražavaju se na drugačiji način, to može biti verbalno ili neverbalno. Uče tijekom ranog djetinjstva govoriti, pisati, čitati kao i sva druga djeca. Dvoje djece se školuje po klasičnom programu i bilo mi je drago što napokon uspijevaju, ali malo po malo.
Kad smo išli, neka su nas djeca pozdravljali i mi smo njih. Zahvalili su nam se na donaciji odjeće, obuće i slatkiša. Rekli su nam da dođemo ponovno. Kad smo se spuštali, prolazili su me osjećaji koliko su ta djeca bolesna i sama u tom Centru i da je teško kad je dijete bolesno. Bilo mi je drago što smo mogli dati doprinos da djeci bude na neki način malo bolje. Stvarno mi je posjet otvorio oči.
Poruka za sve ljude: “Budite sretni što imate sve i da ste zdravi, zahvalite Bogu i nikad se ne ljutite što ste premršavi ili predebeli”. Sjetite se te djece u tom trenutku koja nemaju što i vi!
Anita K.
