Ne znam kako da krenem, vjerojatno od početka. Svi znamo da je život sve, samo ne bajka.
Selim se od kada znam za sebe, životna situacija nije bila bajna, živjeli smo po šupama, bez struje i sanitarija, a živjeli smo i u malim stanovima, gdje nas je bilo šest u jednoj prostoriji. Rijetko kada smo imali kadu ili tuš kabinu i rijetko kada smo imali topli obrok. Otac je pretraživao kontejnere da bi nas mogao prehraniti i to što bi našao, pokušao bi prodati na Hreliću. Zbog cijele situacije tata se odao alkoholu, a mama psihički razbolila. Kako smo često mijenjali mjesto stanovanja, tako smo mijenjali i socijalne radnice, a ja sam kao mala jako željela pobjeći od te situacije i otići u dom. Svima sam pričala kako nam je, profesorima, socijalnim radnicima, susjedima i prijateljima, ali nam nitko nije mogao/htio pomoći dok nismo došli u jedan kvart u Zagrebu. Tamo sam opet ispričala svoju priču svojoj prijateljici i njena mama nam je priskočila u pomoć. Nakon dugo vremena borbe sa alkoholom i neimaštinom, sa petnaest godina sam završila u domu, a mama sa braćom i sestrom u sigurnoj kući. To mi je teško palo jer sam se oduvijek ja brinula za braću i sestru i oni su mi jako falili, čak više od roditelja. Došla sam u dom, polijepila njihove slike na zid i cijele noći plakala. Ispočetka mi je bilo jako teško, jer trebaš steći povjerenje odgajatelja i djece koja su već jako dugo u domu. Osjećala sam se kao da ne pripadam tamo, pitala sam se što sam Bogu skrivila, ali sam na kraju stekla prijatelje tamo. Istina, kralo se, ali se nikada krivac nije mogao utvrditi. Bilo je i onih koji su kao neke face, pa ih se trebaš bojati, ali bilo je i lijepih trenutaka. Preko praznika i vikenda sam išla kod svoje prijateljice, živjela sam za vikend i to me držalo, jer sam znala da neću vikend provesti u domu. Bilo je i djece koja su bježala iz doma, što mi nikada nije bilo jasno, jer u domu imaš četiri obroka na dan, topao krevet i „svoja“ četiri zida. Kako je vrijeme prolazilo, tako sam se i ja navikla na tu situaciju, ali nikada se nisam riješila osjećaja da ja tamo ne pripadam i pitanja „Zašto baš ja?“ Imam toliko stričeva, tri ujaka i mnoštvo teta, a nikome nije stalo do nas, premda sam ja pokušavala stvoriti neki kontakt s njima, ne zbog novaca, već zbog komunikacije, bliskosti, nisam uspjela i prestala sam se truditi. Obećala sam sama sebi da se to neće dogoditi sa mojom braćom i sestrom, da ću tu uvijek biti za njih. Da im nikada neću okrenuti glavu.
Sa osamnaest sam došla u stambenu i bilo je bolje nego u domu, jer si malo više slobodniji. Imali smo prekrasnu odgajateljicu koja nas je nadgledala i dolazila u nadzor. Moja gospođa iz stambene mi je čak omogućila i tečaj za informatičkog operatera. Sve sam prihvaćala, samo da mogu stalno nešto učiti. Nakon toga sam upisala fakultet i završila u studentskom domu, gdje sam bila dvije godine. Fakultet mi nije išao, ali se nisam dala, pa sam zbog ocjena dobila đački dom, gdje sam bila jednu godinu i tamo nas je bilo šest u sobi, što znači nula privatnosti. Bila sam ljubomorna na ljude iz doma, jer je svatko imao gdje otići na vikend, a ja sam i preko tjedna i preko vikenda bila u domu. Studenti obožavaju studentski dom, a meni je već bilo dosta domova, cijelo vrijeme sam bila u oblacima i sanjala svoja četiri zida. Škola je najvažnija, cijeli život učimo, ja sam trenutno na drugom fakultetu i pri kraju tečaja za knjigovođu i nijedno zanimanje nije na odmet. Trebaš se obratiti ljudima za pomoć, možda ti prvi, pa ni deseti čovjek neće pomoći, ali jedanaesti hoće. Trebaš progooglat sve što te zanima, ići od vrata do vrata po informaciju, jer nikada se problem neće riješiti sam od sebe i nikada nećeš dobiti odgovor i informacije na svoje pitanje samo sjedeći, trebaš se sam izboriti za sebe. Napokon, nakon deset godina imam svoja četiri zida, sreća mi se osmjehnula i našla sam dečka koji mi je uz ljubav pružio i utočište, tako da više ne maštam o svoja četiri zida, već o tome kako dalje pomoći svojoj braći i sestri. Nadam se da će svi, uključujući i vas, naći svoju sreću.
Domska djeca
Ona su razigrana,
i od malena samostalna.
Nemaju majku da im kaže koliko ih voli
Nemaju oca da im bude uzor i stup.
Imaju tete, koje same ne mogu
Pa djeca rade ludosti, da bi došla do pozornosti.
Napuštena djeca se vesele poklonima,
vesele se novim ljudima,
nemaju velikih želja,
ali zato imaju veliko srce.
Naučili su ono,
Što u tim godinama nisu trebali,
Naučili su da život nije bajka,
i da život vara.
Umjesto da uživaju u obiteljskoj ljubavi,
u svojoj sobi,
oni su skromni,
i sve dijele,jer su tako naučili,i
s time se nose bolje od odrasle osobe.
R.N.
Bivši dom: I.G.Kovačić, Tuškanac
