Kad god su mi postavili pitanje o majčinstvu, uvijek sam imala isti odgovor: “Tko? Što? Ja? Pa ja nikada neću imati djecu niti ću se udati! Što je vama???”
Ovo je odgovor koji je obilježio moje dvadesete. Nisam se mogla zamisliti u nekoj ozbiljnoj vezi, a još manje da sam majka. Doduše, ne trebam ni biti u braku da bih bila majka, ali to je neka druga priča. Je li razlog bijegu od majčinstva moje djetinjstvo, rani gubitak majke, a nedugo zatim i oca, odrastanje u udomiteljskoj obitelji ili nešto drugo – uistinu ne znam.
Poznato je da život piše priče. Bez obzira koliko sam se tome odupirala, našla sam se u novoj ulozi – ulozi supruge, a nakon nekog vremena i majke. Osoba koji se cijeli život bori za sebe, donosi sve odluke samostalno, na svaki pad odgovara s duplim uspjehom, odjednom se našla u poziciji gdje nisam sigurna trebam li slušati druge ili pak sebe.
Sama trudnoća nije bila idealna. Uz obavezno mirovanje, imala sam priliku pročitati dosta knjiga o majčinstvu. Kada pogledam unatrag, sa sigurnošću mogu reći da je čitanje određene literature, u mom slučaju, bilo gubljenje vremena. Niti jedna knjiga me nije mogla upozoriti na ono što me čeka niti me pripremiti na malo stvorenje koje će ubrzo postati cijeli moj svijet.
U trenutku kada sam postala majka, jedino mi je ona nedostajala. Njezin zagrljaj, poljubac, topla riječ, ali i sama pomisao da je uz mene. Da mi može reći da je u redu osjećati se nesigurnom, da je u redu ne osjećati majčinske osjećaje (jer realno, u početku imamo samo osjećaj odgovornosti), da je u redu zaplakati i bojati se. Da je u redu reći “ne”, slušati sebe, pogriješiti, ne dopustiti pomoć, ali i pitati istu kada je to potrebno.
Bez obzira na to što sam odrasla u udomiteljskoj obitelji, ne mogu reći da su imali prevelik utjecaj na mene kao majku. I dalje, za sve ono što činim, pokušavam se prisjetiti kako je to činila moja majka. Možda bi mi bilo lakše da priupitam nekog za savjet, ali se trudim sama riješiti svaku novonastalu situaciju. Uvjerena sam da će svako dijete pronaći način na koji će reći što im treba, pa tako i moje. Slušala sam je, slušam je i dalje, a odnos majke i kćeri razvijamo kao prave prijateljice.
Često mi znaju reći kako je vodim na razne radionice, priredbe, lutkarske predstave, dječje koncerte i izlete samo zato što mene moji roditelji nisu vodili na iste. Ne, moji roditelji su me vodili gdje god su mogli u ono malo vremena što smo proveli skupa. I to je bilo dovoljno da me nauče da slušam sebe, da uvijek dajem najbolje od sebe, da maksimalno iskorištavam svaki dan, da se ne zamaram previše je li kuća čista, jesu li sve stvari na svom mjestu. Važnije je provesti vrijeme s djetetom, poslušati što se dogodilo u njezinom danu, posvetiti joj se, igrati igre koje ona želi, po pravilima koja ona smišlja. Vrijeme koje ne provedemo sa svojom djecom, nitko nam neće vratiti, a istina je što kažu – prebrzo rastu.
Jesam li zato dobra majka ili (ne)majka – procijenite sami. A mene odgovor uistinu ne zanima! I dalje ću raditi onako kako smatram da je najbolje za moje dijete, bilo ispravno ili ne, uvijek ću raditi sve što mogu da njezino djetinjstvo uistinu bude sretno i bezbrižno.
Marija G.K.
