Još dok sam bila dijete, govorili su mi kako je biti mama najljepša, najvažnija uloga u životu jedne osobe. Ili bar one koje se može zamisliti da cijeli svoj život podredi malom biću, da sebe, skoro pa uvijek, stavi na drugo mjesto. Ne, ne zamjerim osobama koje jednostavno odluče da neće biti mama. Ni u jednom trenutku ne mogu reći da su to sebične osobe. Dapače, dok ih većina osuđuju radi njihove odluke, mogu reći da ih u potpunosti podržavam.
Biti savršena mama u današnjem “savršenom svijetu” nije niti malo jednostavno. Biti osoba koja će u isto vrijeme biti mama, kućanica, zaposlena osoba (naravno, karijera ne smije biti ispred obitelji), imati beskrajno strpljenje, pronaći odgovore na tisuću i jedno “zašto”, paziti o zdravim navikama cijele obitelji, biti nasmijana, vesela, svima ugađati….jednostavno nije realno. Susretanje s tisuću i jednim pitanjem, tisuću i jednim nepotrebnim komentarom i savjetom nije za svakog. Koliko god posao majke dobro obavljali, uvijek ćemo imati osjećaj da nešto ne radimo kako bi trebali. Što ako smo odlučili izaći s djetetom vanka, a malo puše? Zar se svaki put moramo susrest s pitanjima “a gdje ćete, ostanite doma, puše, prehladit će se?”. Čak i ovako banalna stvar nas može natjerati na dvoumicu. Ali ne, nećemo ostati doma, nisam toliko neodgovorna, neću svoje dijete izložiti prehladi, i ne, ništa joj neće biti od malog povjetarca. I da, sve dok ne činim ništa nažao svom djetetu, nitko se nema pravo miješati u moj način odgoja. Jesam li s ovom odlukom daleko od slike “savršene mame”, jesam li u očima drugih “loša mama”?
Što ako odlučim ponekad i sebe staviti na prvo mjesto? Što će se dogoditi? Smak svijeta, apokalipsa? Što će se dogoditi ako odlučim 3 x tjedno otići na grupni trening ili ako jednom mjesečno odem s prijateljicama na kavu bez djeteta? Hoće li me to svrstati u kategoriju osoba koje ne brinu o svom djetetu? U istu onu kategoriju majki kojima govore “ne popuštajte svojoj djeci, pustite ih da plače, grintaju radi sitnice, ne poslušajte baš sve što vam imaju reći, ne igrajte se s njima – ona su djeca, neka se sama nauče zabavit…”? Hoće li me te male odluke učiniti lošom majkom? Ne, neće. Učinit će me još boljom mamom. Učinit će me zadovoljnijom osobom. Jer ne, nisam zapostavila sebe, nisam zaboravila da sam i ja osoba s društvenim potrebama i da, bez obzira na to što se cijeli svijet vrti oko djece, za ta 3 sata tjedno što posvetim sebi, njima se ama baš ništa loše neće dogoditi.
I zato, biti majka je uistinu jedna od ljepših uloga u životu. Uloga koja svaki dan donosi novi zaplet i koja se ne može usporediti s niti jednom bajkom. Uloga koja nas svaki dan uči nečem novom, ali i podsjeća kako su male stvari velike, kako svakodnevne sitnice, kada ih sagledamo dječjim očima, ponovo čine život jednostavnijim. Koliko god propitkivali svoje odluke, sumnjali u način odgoja svog djeteta, dok se svim silama trudimo uljepšati život svom djetetu, radi niti jedne osobe se ne smijemo osjećati lošom majkom.
M.K.G.
