“Možeš li mi reći nešto više o sebi, tko su ti roditelji, čime se bave?“ Ovo su samo neka od pitanja kojih sam se užasavala. Kako nekom reći da nemaš roditelje, da te odgajaju potpuni stranci, ali da to istovremeno nije razlog zbog kojeg manje vrijediš ili da se netko treba sažalijevati nad tobom.
Pa vrlo jednostavno. Prvo moramo samo prihvatiti činjenice i pronaći načina da se nosimo s istim. Ovaj put nije lagan. Kad se samo sebe sjetim. Dijete sam koje je ostalo bez roditelja relativno rano. Majka je preminula kad sam imala 10 godina, a otac 12 godina. Igrom sudbine završila sam u udomiteljskoj obitelji. Promijenila sam kvart stanovanja, krenula u novu školu, stjecala sam nova prijateljstva. Odgovor na pitanje o roditeljima vješto sam izbjegavala. Nitko od mojih prijatelja nije znao da sam dijete iz udomiteljske obitelji. Nisam sigurna jesam li se sramila činjenice da nemam roditelje, da živim kod potpunih stranaca ili sam se bojala emocionalnog rasula. Pa koja sam ja luda bila. Ali, trebao je proći i taj period. Period skrivanja ( premda će svi za mene reći da sam otvorena i vesela osoba ). Možete li zamisliti osobu koja „ne uvlači jezik“ da skriva tako važne činjenice. Jako teško, ali sam ipak zadržavala neke stvari samo za sebe. Nisam htjela gledati tužna lica mojih prijatelja, nisam htjela odgovarati na pitanja o svom životu, nisam htjela pričati što sam sve prošla. Jednostavno, nisam htjela sebe prihvatiti. Nisam htjela da se ponašaju prema meni kao da ne vrijedim, da me ocjenjuju temeljem fizičkog izgleda i (ne)markirane robe, da se ne žele družiti sa mnom jer nemam roditelje… Bilo je prisutno jako puno glupih strahova.
Dugo je trebalo da prođe period skrivanja do početka otkrivanja. Do trenutka kada shvaćam da sam sposobna, snalažljiva, uporna i da sama mogu ostvariti sve svoje važne životne ciljeve. Do trenutka kada sam shvatila da me moja životna priča oblikovala u osobu kakva sam danas. Da se ne moram sramiti svoje prošlosti nego da moram biti ponosna na nju.
Ne, ni dan danas ne govorim na sva zvona da nemam roditelje, ali sam napokon svjesna činjenice da me pravi prijatelji prihvaćaju onakvu kakva jesam, da me neće sažalijevati nego će mi dat i šamar koji će biti korak naprijed. Biti okružen osobama koji te prihvaćaju onakvim kakvi jesi, jedan je od najljepših osjećaja. Bez maske, bez laži, bez skrivanja istine. Samo tako se može prihvatiti sebe i živjeti svaki dan kao da je posljednji.
