Navigacija značiti može mnogo toga. Naše navigacije putanje su različite i vijugaju svugdje skreću. Zamislimo to kao na GPS uređaju, da bilo bi to zanimljiva vijuga i gledati tijek te vijuge. Ta vijuga ima svoj start i cilj. Kao u nekoj igrici. Da vrlo zanimljivo jer ta vijuga može i skrenuti neželjenim putem tako gdje mi ne želimo, zna biti jako neposlušna. Kao u nekom labirintu iz kojega trebamo izaći. Imamo puno slijepih ulica koje su zatvorene i nemamo prolaz. Ali nas nešto i dalje tjera da igramo tu igricu kako bi završili taj nivo. Jer nas nešto pogoni tjera a to je sigurno znatiželja i uzbuđenost da što prije završimo taj nivo jer nas čeka još teži i teži. Ta znatiželja i uzbuđenost je zapravo ono što sebi postavljamo u životu te se ispitujemo i vidimo koliko daleko možemo ići te koliko smo puno toga postigli. Zapravo nismo niti svjesni koliko smo nivoa prošli. Ali da igrica bude još zanimljivija mi nismo jedina vijuga na toj igrici u sljedećim nivoima dolazi još puno vijuga s kojima se ne smijemo sudariti, nego ih smijemo samo zaobići. To je pravilo igre. Da ovdje postaje još bolje i teže, zanimljivije, te nas još više nešto pogoni da i to prođemo. Da naravno ne možemo uvijek pobijediti tu se moramo malo zabiti i izgubiti, te nas igrica vraća na početak tog nivoa ali mi se ne damo idemo opet. I tako par puta, a ako nakon više puta izgubimo ponovno se vraćamo skroz na početak igrice, sve dok ne završimo cijelu igricu. Ovime sam htjela reći da je život kao navigacija ili igrica koju igramo te da ne smijemo odustati nakon pada. Što sam zapravo htjela reći i život ima neka svoja pravila nivoe i ograničenja, ali neka vas to ne smete. Neka ostane u vama i dalje ona znatiželja i uzbuđenost jer je zapravo to navigacija i to je naš cilj.
