Konačno je došao taj dan kad moram iz doma van.
Bila sam tužna i uplašena što se to približava, ali ujedno i sretna jer me nitko neće pitat s kim ideš van i kad ćeš se vratiti.
Nitko me neće kontrolirati, moći ću staviti majicu gdje god hoću, a da mi nitko ne prigovori, moći ću jesti što želim.
Ukratko moći ću raditi što god mi padne na um.
U početku sam uživala u slobodi, no nakon nekog vremena dosadilo mi je jesti smrznutu hranu i fast food, nisam se snalazila u kupovini namirnica, higijene i robe.
Nisam znala koliko inače izađu režije na kraju mjeseca te koliki mi je limit novca za potrošit. Nisam znala ni za naknade kod plaćanja računa.
Počela sam se gubiti i shvatila sam da nije nimalo lako odrasti u jednom danu i da to nimalo ne izgleda kao nešto o čemu sam se nadala nakon izlaska iz doma.
Jednostavno sam se pomirila i sabrala s time nakon nekog vremena. To iskustvo me očvrsnulo.
Danas sam sretna sta sam neke stvari “prisilno” naučila i što ne ovisim o nikome.
Zapravo, tek s današnjim znanjima i iskustvima mogu puno više nego kad sam tek izašla iz doma.
K.T.
