Zadnji stravični podaci pokazuju da u Hrvatskoj živi oko 1450 djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Nekima su roditelji smrtno stradali, neki su ostavljeni na posvajanje, neki su rođeni s teškim zdravstvenim problemima s kojima se njihovi roditelji jednostavno ne znaju nositi…
Odrastanje je težak proces s kojima se mladi sve teže i teže nose, čak i kad imaju potporu i ljubav svojih roditelja. U jeku ekonomske krize i sve većega siromaštva, sve više mladih se odaje alkoholu, drugim ovisnostima i životu na ulici. No što je s onima kojima je život na ulici sudbina od prvoga dana? Svi se ponekad zamislimo toliko o svojim životima da zaboravimo na one kojima je život podario puno manje nego nama.
Dok smo mi imali sreću da smo odrasli uz potporu naših roditelja, neki su svoje djetinjstvo i pubertet proveli u domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi.Zadnji stravični podaci pokazuju da u Hrvatskoj živi oko 1450 djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Nekima su roditelji smrtno stradali, neki su ostavljeni na posvajanje, neki su rođeni s teškim zdravstvenim problemima s kojima se njihovi roditelji jednostavno ne znaju nositi…Ta djeca prepuštena su na (ne)milost sustava i najčešće se ne mogu iskopati iz začaranoga kruga samoće i siromaštva.
Prema podacima Rehabilitacijski centar za stres i traumu, U Hrvatskoj domove za djecu napusti 150 štićenika godišnje. Sa svojih 18 godina i sa završenom srednjom školom, ne ostaje im ništa drugo nego tražiti posao i nadati se da će izdržati do prve plaće. Međutim, surova hrvatska realnost je da posla nema ni za visokoobrazovne, a još manje za one koji su, silom prilika, završili neku stručnu ili obrtničku školu. Pitanje na koje ljudi zapravo ne žele čuti odgovor je što se događa s mladićima i djevojkama koji moraju napustiti dom i uhvatit se u koštac s egzistencijalnim problemima na koja ni mnogi odrasli ne znaju naći odgovor. O svemu što je prošla prije nego što je napokon stala na svoje noge, za Dnevno.hr je progovorila jedna djevojka iz doma koja je tražila da njen pravi identitet ostane tajna pa ćemo ju u nastavku teksta oslovljavati s ‘Marija’.
“Na život u domu se čovjek nekako privikne”
Ova Zagrepčanka na početku devedesetih došla je u dom sa samo pet godina života. Nažalost, nije našla mjesto kod udomitelja te je dom za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi bio jedini dom za koji je znala. “Život u domu je uvijek bio drugačiji. U školi nikad nisam htjela pričati o tome, ali kasnije sam to jednostavno prihvatila, kao što sam prihvatila i druge ljude koji su tamo. Oni su za mene postali moja obitelj. Sestre su mi postale cure s kojima sam djelila sobu, a ravnateljica i druge zaposlenice doma su mi bile kao druga mama. Iako bi možda bila sretnija da sam imala normalno djetinjstvo, ne želim razmišljati na taj način jer onda vjerojatno ne bi bila osoba koja sam sad”, rekla je Marija te dodala kako uvijek ima nekoga kome je još gore. “Tamo ima ljudi kojima je još puno teže, ali svi se brinemo jedni za druge.”Na život u domu se čovjek nekako privikne, ali najteže je kad napunimo 18 i kad nam kažu da polako moramo razmišljati kamo dalje”, dodala je Marija.
Nažalost, Marija i druga djeca iz doma su se tijekom svog života često našli u situaciji da ljudi ne razumiju njihove probleme. “Vidjela sam to u školi. Čim je dijete iz doma, svi misle da smo problematični ili ludi. Roditelji često paničare čim čuju da njihovo dijete u razredu ima nekoga iz doma, a čim se malo porječkate s kolegom iz razreda, zovu ravnatelja i dižu frku. To mi je uvijek najteže padalo jer neki roditelji nisu htjeli ni da se družimo s njihovom djecom. No ja sam imala sreće. Jedna od mojih najboljih prijateljica iz škole me upoznala sa svojim roditeljima i oni su mi najviše pomogli kad sam izašla iz doma”, dodala je Marija.
“Znala sam prespavati u tramvajima, završavala sam po bolnicama…”
Kad je tek izašla iz doma, nije imala gdje živjeti i nakon mjesec dana života na ulici, roditelji njene prijateljice su je primili kod sebe, dok se nije polako počela snalaziti. “Prvih mjesec dana sam doslovno bila na ulici. Znala sam prespavati i u tramvaju, nisam jela danima, završavala sam po bolnicama… Radije ne bi o tome. Užasno sam zahvalna roditeljima svoje prijateljice. Neću nikad zaboraviti. Došli su na dodjelu svjedodžbi i rekli dođem živjet kod njih i da neće prihvatiti ne kao odgovor. Ne znam gdje bi bila da nije bilo njih “, uzdahnula je Marija. Ova djevojka koju život nikako nije pomazio, sad radi u call centru jednog teleoperatera zajedno s još jednom prijateljicom iz doma. “Od tog posla zaradimo dovoljno za garsonijeru u Zagrebu dok ne naiđe nešto bolje. Meni je želja da dogodine upišem Učiteljski fakultet, a njoj da napokon nađe posao u struci i radi kao kuharica. Uvijek može bolje i nikad se ne treba prestati nadati”, završila je Marija. Nažalost, neki Marijini prijatelji iz doma nisu bili te sreće, ali za njih nitko ne pita. Svi i dalje živimo svoj život i zaboravljamo na one kojima je najteže.
