počela prije 20 godina kada me je na svoj 27 rođendan rodila moja majka. Provela sam rano djetinjstvo na selu, uz igru i prijatelje, mama iako boležljiva uz tatu je držala sve konce u rukama. Divni roditelji, radišni. Imala sam sve što sam poželjela i više od toga, rodile su se i dvije mlađe seke i život je bio super. Sve do jednog vrućeg ljetnog dana kada mi je otac poginuo u automobilskoj nesreći , sreća u nesreći je ta da nisam bila s njime iako sam silno željela ići. Taj dan me nije htio povesti, a bila sam mu kao zakrpa, svuda me je vozio. To je ostavilo dubok trag u svima nama, pogotovo u meni. Prolazile su godine, naglo sam odrasla, morala sam se uz mamu brinuti za mlađe sestre, nekada je to bio prevelik zalogaj ali držala sam se. Završila sam osnovnu školu sa odličnim uspjehom i upisala srednju školu za medicinske sestre. Rodbina je komentirala: “Kako ćeš ti to?”, “Nećeš moći”, “Nije to za tebe”, “Prebaci se u gimnaziju”. Tvrdoglava kao i uvijek, nisam htjela, nego sam gurala svoj cilj. Ljudi u selu su bili ljubomorni jer je majka uspjela odgojiti 3 divne djevojke bez ičije pomoći samo svojim radom. Sestra je upisala gimnaziju i meni je već bio veliki teret putovati, nisam imala rješenja nego otići u dom. Nisam htjela biti na teret ikome. Previše zrela za svoju dob, tako su svi govorili, završavala sam 1. razred srednje i morala sam odlučiti nastaviti s napornim putovanjem, stresom i pritiskom od strane okoline. Odlučih za ustanovu i vjerujte nisam požalila. Obitelj je negodovala jer ih je bilo sramota zašto ja idem u dom za nezbrinutu djecu, a zbrinuta sam. Možda jesam financijski, ali psihički sam zapravo bila užasno opterećena. Kada sam tek došla u dom, shvatila sam da svi ispituju zašto sam došla i onda govorkaju, a djeca često lažu o razlogu dolaska. Kada sam rekla da sam ja htjela doći, govorili su kako nisam normalna, pa gdje mi je pamet itd. Na sreću sam odmah dobila divnu odgajateljicu koja mi je zamijenila majku i učinila mi boravak u ustanovi odličnim iskustvom. Znala je svaku moju ocjenu, izostanak, sve ju je zanimalo i za sve je imala razumijevanja. Brzo sam sklopila prijateljstva za cijeli život. Uskoro sam završila 2. srednji, otišla na more pa i u Njemačku, to su sve divna iskustva uz različite i dobre ljude. Sudjelovala sam u svim aktivnostima i putovala sam gdje god se išlo. Zatim je slijedila promjena odgajatelja, završetak 3. razreda sa odličnim. Mama je vidjela da sam sretna pa me je i podržavala, brzo sam se priviknula na strogi režim, zaduženja i ostalo. Svi smo funkcionirali kao jedna mala obitelj. Uskoro je došao i red na stambenu, bilo nas je 4, vesela družina, tad sam skužila što je zapravo uživancija, završila školu, maturirala, izašla iz doma. Zatim je slijedilo ono svima nama najmrže, burza rada. Sa diplomom medicinske sestre u rukama nije mi ništa drugo preostalo nego slati papire za staž. Nakon nekoliko mjeseci čekanja počela sam stažirati. Radim već pola godine i uskoro ću i to odraditi i biti med. sestra sa licencom. Godine su proletile dok sam trepnula. Sada kad je sve gotovo, kažem svima koji nisu vjerovali u mene, tko vas šiša. Ja sam uspjela, a pitanje jeste li vi?
T.M.
