SOS Dječje selo Lekenik, prvo od dva takva sela u Hrvatskoj, otvoreno je prije 20 godina. Razgovarali smo s SOS majkama koje nerijetko paze i po osam mališana.
Radim već 18 godina i niti dana nisam požalila. Počela sam slučajno. Vidjela sam reklamu. Prijavila sam se na testiranje i prošla. Prije toga sam se svačim bavila. Nisam imala stalan posao jer se nisam u ničemu mogla naći dok nisam došla ovdje, rekla nam je SOS mama Vera Kolar. Žene koje rade u SOS Dječjem selu Lekenik žive i rade u SOS kućama, njihovo radno vrijeme traje cijeli dan, one su majke koje kuhaju, paze i maze nerijetko i po osam mališana bez roditelja i roditeljske skrbi, pružaju im ljubav i sigurnost u obiteljskom okruženju, trajan dom i izobrazbu. Razgovarali smo s nekoliko mama o profesiji koju su izabrale.
– Sva djeca koja ovamo dolaze imaju probleme i zbog toga ih najprije treba promatrati i slušati. Tek onda im pristupiti i nešto poduzimati. U životu se ništa ne može učiniti na silu, pogotovo ne s ovim malim anđelima. Imamo stavove i mišljenja koja smo gradili u nekom boljem svijetu, a ta djeca nose nešto drugo u sebi i treba otkriti kako dišu i što ih muči – kaže Vera. U dječjem selu ima 15 obiteljskih kuća s Društvenim centrom i igralištem, a mamama pomažu i SOS tete, direktor sela, stručni tim koji čine pedagoški pomoćnici, psiholozi te socijalni radnici.
– Kroz moju je kuću prošlo više od 20 mališana. Imala sam sreću da sam dobivala najmlađe jer u tom slučaju s djetetom prolazite sve faze odrastanja – kaže Vera. Poput ostalih majki, slaže se s tim da je najgori trenutak u njihovu poslu kad mališani s kojima provode život moraju otići. Naime, djeca napuštaju SOS dječje selo po završetku osmog razreda osnovne škole i odlaze u SOS zajednice mladih. Iako tada ima mnogo suza, mame se trude ne dopustiti emocijama da uzmu maha. Nastavlja kako joj ono što radi teško ne pada.
– Podrazumijeva se da ujutro moram ustati ranije, prije nego bilo tko drugi, i pripremati doručak, ali nije to problem. Valjda mi je u krvi da odgajam i pomažem. Nađe se nešto i slobodnog vremena, samo se treba znati organizirati – kaže Vera. Naime mame, kao i na svakom drugom poslu, imaju slobodne dane, a to su vikendi koje uglavnom provode sa svojom obitelji, a tada se o mališanima brinu tete. SOS mama Gordana Horvat došla je u Lekenik prije nego što se selo sagradilo.
– Oduvijek sam željela raditi s djecom. Završila sam pedagošku školu pa mi se sve lijepo posložilo u životu – kaže Gordana. Svoj radni dan kroz smijeh opisuje kao vrlo bučan od jutra do večere, pa i poslije večere, dok mališani ne odu spavati.
– Bilo je problematičnih situacija, smetnji u ponašanju. Bilo je tu djece kojima je bilo teško i trenutaka u kojima je bilo izazov se nositi s time, ali nakon 20 godina smo se uhodali u sve i nema stvari koju više ne možemo riješiti – kaže. Gordana nije zasnovala vlastitu obitelj. Dosta toga se promijenilo od 1949. godine, kad je dobročinitelj Hermann Gmeiner u austrijskom gradiću Imstu utemeljio prvo dječje selo. SOS dječje selo trudi se pratiti i zadovoljavati potrebe djece i društva trenutno. Iako su u početku zapošljavali samo mame, danas u nekoliko država zapošljavaju i SOS tate. U Hrvatskoj još nisu počeli s tom praksom iako ozbiljno razmišljaju o tome. Najveći je problem pri zapošljavanju muškarca kao zamjenskih očeva što ne mogu dugo izdržati. Istraživanja su otkrila da maksimalno rade tri godine, a onda traže drugu profesiju. Naime pokazalo se da se žene više vežu uz djecu, bila njihova ili ne.
– Jedni odrastaju drugi odlaze. Uvijek idete ponovno u prvi razred pa u osmi razred pa u pubertet. Ne želim lagati i govoriti da ljubav jednako raspodjeljujem prema svima. Uvijek onaj najmanji i onaj kojem treba više pažnje dobije više emocija od onih starijih i samostalnijih. To je prirodno. Djeca s nama odlaze i u naše biološke obitelji i na ljetovanje – rekla nam je SOS mama Neda Dujmović koja je u selu počela raditi prije 19 godina. Svjesno je ušla u takav život. Kad je čula da će joj se posao sastojati od rada s djecom, jednostavno se našla u tome. Nije je bilo strah hoće li joj se svidjeti nego može li zadovoljiti i pomoći tim mališanima.
– Teško mi je bilo kad mi je došla jedna curica. Nakon tjedan dana trebala je doći njezina sestra. Međutim to se nije dogodilo jer je ostala kod roditelja. Djevojčica je zbog toga bila puna revolta. Krivila je sebe što je njezina sestra ostala kod roditelja, a ona je morala napustiti dom. Sav je taj bijes usmjeravala na nas – kaže Neda. Objasnila nam je kako je praksa SOS Dječjeg sela da se braća i sestre ne razdvajaju i uvijek smještaju u istu SOS kuću. Opisala nam je kakav je to osjećaj kad zna da će je djeca jednog dana napustiti i kako reagiraju na to.
– Nerijetko vam srce puca kad odlaze, ali svjesni ste toga i nastojite ih u tom razdoblju pripremiti za samostalan život. Čujem se sa svom svojom djecom. Uvijek nešto imate podijeliti s njima i vezu nikad ne možete prekinuti – kaže Neda.
Odnos pun ljubavi i nježnosti
Od osnivanja, prije 20 godina, kroz SOS Dječje selo u Hrvatskoj prošlo je 320 djece i mladih. Ondje su našli ljubav i zaštitu koje nisu mogli dobiti u svojim obiteljima. SOS majkama najteže pada trenutak kad se od djece trebaju odvojiti.
preuzeto sa www.24sata.hr
