Sada ću vam opisat svoj život o životu u domu i nakon njega. U životu nisam upoznao oca, poginuo je u domovinskom ratu, a majka mi je umrla kada sam imao 16 godina. Tada mi se život okrenuo naglavačke. Imam 2 sestre al’ kao da ih ne’am. Mjesec dana nakon majčine smrti završio sam u odgojnom domu u Osijeku. Iskreno tamo baš i nije nešto posebno zato što možeš ići van kada god hoćeš kao da si kod kuće. U Osijeku nije ekipa loša ali zato odgajatelji kao da ne postoje zato što nikoga nije briga za nas i nema reda.
U Osijeku sam bio 3 i pol mjeseca zato što su me istjerali, a nakon toga me je sutkinja pustila na 2 mjeseca kući prije odgojnog doma Ivanec. Kada sam dolazio u Ivanec bilo me je strah zato što sam čuo da je to najgori dom sa najviše luđaka. Došao sam tamo, sa svima se upoznao, a nakon toga slijedio je razgovor sa glavnim “frajerima” u domu. Ispitivali su me radi čega sam došao, jel sam izdajica, škrt ili bahat?. Dom kao dom, nije loš. Imali smo šansu zaraditi veći đeparac, imali smo 4 obroka dnevno preko tjedna, a preko vikenda 3 obroka dnevno. Imali smo dobre uvjete za život i iskreno bili smo bez brige i pameti.
Morali smo brinut o čistoći grupe i o školi, tako isto smo morali kod roditelja, ali nismo. Znate bilo je mladih dječaka koji su se htjeli dokazat starijima pa su za vrijeme obroka gađali hranom, a nakon toga obroka kuharicu su molili šnitu kruha. Imali smo dobre odgajatelje koji su se sa nama htjeli zezati i razgovarat. Razlika između odgajatelja u Ivancu i Osijeku je velika.
Ja znam da svi oni dobiju svoju plaću ali ovima u Osijeku je bilo totalno svejedno za nas, a ovima u Ivancu nije zato što su nam htjeli pomoći da ne završimo na još gorem mjestu (npr. Turopolje ili zatvor) i ja sam im na tome od srca zahvalan.
Kada budete u domu neko vrijeme i ne možete na dopust kući, shvatite da vam je to druga obitelj zato što vas 24 sata okružuju isti ljudi, iznimka je jedino kada dolaze novi štićenici.
U domu ima svega ali najviše toga da mi neki štićenici počinjemo kroz priču shvaćat život, npr. neki od nas, pa i ja, nismo tamo krali zato što je tip zatvorenog doma, a i bojali smo se Turopolja, drugi se nisu bojali pa su završili u Turopolju. Ja bi svakom tko voli krast, piti, kockati i sl. savjetovao da ode u odgojni dom Ivanec, zato što svako u svom društvu glumi “frajera”, a kada dođe u dom manji je od makovoga zrna. U domu se ipak nešto nauči, nauči se raditi, ponašati, razgovarati i najbitnije cijeniti samoga sebe bez obzira na svoju prošlost i cijeniti svoje stvari. Dat ću vam najjednostavniji primjer; tko ima 2 tjedna nakon đeparca cigaru u domu to je frajer ili da nakon svakog obroka možeš sam popušit cijelu cigaru, onda je baja. Onda imate primjer s odjećom, ako donesete markiranu robu (lacoste, nike, puma i sl.) u dom niste frajer, onda se možete sa robom oprostiti. U domu također morate znati šutiti o svojem đeparcu i možete ako ste pametni imati dobre prijatelje.
Meni je osobno bilo žao što sam izašao iz doma zato što su tek onda počeli problemi sa samostalnim životom. Ja sam imao sreću što sam primao neko vrijeme nakon izlaska iz doma očevu mirovinu i to što su mi pomagali stričevi i baka. Ja sam uvijek mislio da novci padaju sa stabla dok nisu ukinuli tatinu mirovinu, nakon toga me bilo strah od čega i kako živjeti. Ja sam malo od posla malo od pomoći obitelji i tako, zato što kada se hoće, sve se može. Sve u svemu, ja sam molio Boga da se vratim u dom zato što sam tamo bio bez brige i pameti i sada nakon 2 godine izvan doma naučio sam: “Slušaj starije, pazi di šta pričaš i dopusti voljenima oko sebe da ti pomognu dok žele. Razlika u životu, u domu i nakon njega je ta da u domu si bez brige i pameti, a nakon njega uključuješ se u redovite probleme sa stvarnim životom.
Savjet od srca: Gledajte kakve ćete prijatelje naći zato što vas oni nekim djelom guraju u ponor, a rijetkih je da vam pruže ruku da vas izvuku. Nikad nikome, ni vlastitim roditeljima, nemojte reći koliko novaca imate. Tražite prave prijatelje, a ne “prijatelje” koji su dobri sa vama koliko i vaš džep sa njima. Zapamtite, lijepe riječi sva vrata otvaraju i ako si ne pomognete sami neće vam ni’ko drugi pomoći.
Tadija M.
