“Hajde, napravi to bolje od drugih!“ “Koji je tvoj rezultat?“ “Neka tvoj rezultat bude bolji!“ “Budi brža!“ “Moraš se truditi više, moraš biti najbolja!“
Moraš… Ma znate što, ništa ja ne moram!
Dok pišem ove rečenice, sve me steže oko srca. Najradije bih počela plakati i, kako kažu, ispustila dušu. Ali ja nikad ne plačem – sasvim neočekivano, zar ne?
Zašto se djeca, čije djetinjstvo su obilježile teške obiteljske situacije, moraju pretvarati da su netko drugi? Zašto su jednostavne stvari kod njih komplicirane? Zašto moraju davati više od sebe nego njihovih vršnjaci, kolege, poznanici? Zašto se uvijek moraju s nekim natjecati, nekome dokazati?
Iskreno, ne znam. Ni dan danas mi nije jasno zašto djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi su drugačije tretirana u društvu. “Osim” što su pretrpjeli strašnu traumu, cijeli život je obilježen s nekim nadmetanjem.
Kako bi se uklopili u društvo, lakše prilagodili, najčešće ili prekrivaju istinu o svojoj sudbini ili se pretvaraju da su netko drugi. Je li razlog tome osjećaj srama, strah od odbijanja ili nešto treće – ne mogu sa sigurnošću potvrditi. Znam samo da su osuđeni na snalaženje kako bi imali što kvalitetnije i sretnije djetinjstvo.
Kako odrastaju, pred njih se stavljaju novi izazovi. Upis u odgovarajuću srednju školu, fakultet, pronalazak posla. Još i sad mi odzvanja rečenica “Moraš učiti više od drugih. Moraš imati bolje ocjene od drugih. Moraš biti ispred njih.”
To “moraš” me dosta dugo proganjalo. Je li ono razlog zašto nisam pristajala ni na što manje od savršenog, što sam noći provodila učeći, nastojala u svemu zadovoljiti neke čudne kriterije – vjerojatno je.
S druge strane, upravo to “moraš”, oblikovalo je mene kao osobu. Naučilo me da uvijek gledam uspješnije osobe od sebe, da uvijek težim nečem višem. Duboko usađeno u moju podsvijest tjeralo me da riječi poput “ne mogu”, “ne da mi se”, “ne želim” nisu postojale za mene. Tjeralo me da u svemu moram biti prva, najbolja. Kada je riječ o obrazovanju – morala sam postati magistar. Na poslu nikada nisam bila zadovoljna prosjekom. Uvijek sam morala istraživati, tražiti više, težiti višem, a kada to ne bi bilo moguće – tražila sam drugi posao. Jedino se s prijateljima nisam natjecala. S njima sam bila prava ja.
Iskreno, sve ovo je postalo previše za mene. Dugo mi je trebalo da shvatim kako se ne moram ovoliko truditi. Kako je naporno uspoređivati se, “natjecati” se, i kad nije moguće, ostvarivati bolje rezultate od drugih.
Teško mi je bilo prihvatiti moju sudbinu, ali sam svjesna da ni nju svatko ne bi mogao izdržati. Tek kad sam stvarno prihvatila sebe, shvatila sam da je i “prosjek” dovoljan. Ako ću davati malo više od sebe, to će biti samo zato što to uistinu i želim. Uvijek će biti uspješnijih, bogatijih, mršavijih, debljih, ljepših, poznatijih osoba od mene, ali isto tako će biti i onih koji teže ovome što sad imam.
Sa zadovoljstvom slavim tuđi uspjeh, bodrim kada treba, ne uspoređujem se s drugima, i da – ovo “moram” ostavljam iza sebe i napokon uživam u svakom danu.
Marija Goreta Kovačev
