Ima jedan teatar koji seže kuda god da pogledaš, a mi ga ljudi zovemo život. Taj teatar je naše najveće blago. I ne moraš biti poznati glumac, poznati redatelj… da bi u njemu sudjelovao. To je čar toga teatra da smo svi pozvani da u njemu sudjelujemo. U tom teatru se najviše cijene spontanost, iskrenost, duhovitost, prijateljstvo, ali ima i onih koji u teatru gaze sve pred sobom samo da dobe glavnu ulogu. Oni ne shvaćaju da svi mi igramo glavnu ulogu i svi mi možemo nogama stupiti na daske najvećih svjetskih kazališta. I sve dok čovjek ne oslobodi ono najbolje u sebi neće dobiti aplauz publike koja je u isto vrijeme i skupina najvećih glumaca koji su se oslobodili svih malograđanskih kriterija i oslobodili život u sebi. Jedino se iskrenošću može pobijediti laž koja uzima kontrolu u ovom svijetu. Jedino se osmijehom može pobijediti sve veća namrštenost. Ne znam za vas, ja tek sada počinjem otkrivati taj Teatar Iskrenosti. Prvi put sam samo sremežljivo provirio i uplašen gomilom na beskrajnoj pozornici pobjegao sam u svoju tamu. I dugo sam izbjegavao taj teatar sve dok nisam skupio snage i stupio na pozornicu. Na pozornici je bilo svakakvih ljudi različitih generacija. Neki su na pozornici igrali dug niz godina, a neki su kao i ja tek stupili na pozornicu. I vi ste pozvani da dođete u jedini teatar koji od 0 do 24 daje premijeru.
Alan Matijaševič
